Prvo značenje koje se pojavljuje u rječniku Kraljevske Španjolske Akademije ( RAE ) naziva allophone odnosi se na izraz koji se izražava na drugom jeziku . To je, u ovom slučaju, pridjev.

Na primjer: "Ako skupina od pet muškaraca, četiri govore na engleskom i peta je alofona, ova posljednja tema imat će poteškoća u razumijevanju razgovora koje održavaju na jeziku Shakespearea", "Tim je Dominikanac, ali je trener alofon, zato on ima prevoditelja ", " Smatram sebe argentinskim piscem alofona, jer ne pišem na španjolskom " .

Koncept alofona, s druge strane, upućuje na različite varijante koje mogu postojati na određenom fonemu, prema mjestu fonema o kojem se radi u slogu ili u riječi ili prema karakteristikama koje predstavljaju susjedni fonemi.

Jednostavnije rečeno, alfoni su različiti zvukovi koje fonem može usvojiti u skladu s kontekstom, bez promjene svoje vrijednosti . U našem jeziku, slova G, D i B mogu imati različite alofone zbog njihove posebne upotrebe.

Uzmite slučaj slova B. Može steći okluzivni zvuk, kao u izrazu "borba", ili frikativni zvuk, kao u riječi "alba" . B, dakle, predstavlja dva alofona. Kao što možete vidjeti, vrijednost slova se ne mijenja, iako se izgovor razlikuje. Allophones označavaju te promjene koje ovise o kontekstu u kojem se tekstovi pojavljuju.

Prije nastavka, potrebno je ukratko definirati pojmove koji se odnose na vrste zvukova koje suglasnici mogu proizvesti. Okluzivni suglasnik, na prvom mjestu, stvara zvuk koji ometa protok zraka kroz djelić vremena dok konačno ne oslobodi prolaz. Ako ponovno pomislimo na slovo B u riječi "borba", primijetit ćemo da između kraja M i početka A postoji malo vremensko razdoblje u kojem zrak prestaje izlaziti iz usta.

S druge strane, koncept alofona je također povezan s frikativnim suglasnikom, koji nastaje kada se artikulacijski organi sužavaju ili kontrahiraju, uzrokujući promjenu u prolasku zraka koji se manifestira kao trenje, koje može steći različite stupnjevi turbulencije .

U slučaju izraza "alba", organi koje sužavamo da izgovaramo su usne, dok za reći "pečat" koristimo gornje zube i donju usnicu kako bismo smanjili prolaz zraka i dali do tog karakterističnog zvuka slovo F

Drugi slučaj frikativnog zvuka javlja se kada se izgovara slovo X, a ovdje se pojavljuju meko nepce i stražnji dio jezika; na primjer, u riječi "extra". Dva sinonima fricative su oštra i spirantna, iako trenutno nisu tako česta.

Naš jezik ima više primjera alofona, premda ne toliko koliko engleski ili katalonski, na primjer. Međutim, temeljni problem kada se radi o njihovom identificiranju nije manjak, već mala sila koju ispisujemo u suglasnicima kada govorimo španjolski, iako se to razlikuje ovisno o naglasku.

Slovo D predstavlja poseban slučaj u kojem se ova poteškoća cijeni: u izrazu "dano" izgovor D nije jednak u oba sloga, iako je razlika gotovo neprimjetna. U prvom slogu suglasnik je okluzivan, dok je u drugome aproksimativan frikativan, jer ispušta zrak s trenjem koji se može lagano čuti.