U latinskom jeziku nalazimo etimološko podrijetlo izraza opravdanje koje nas sada zauzima. Ona dolazi od riječi "iustificatio", što se može prevesti kao "djelovanje i učinak nečega što je ispravno" i koje se sastoji od sljedećih dijelova:
• Riječ "iustus", koja je sinonim za "pravedan".
• Glagol "facere", koji je ekvivalentan "događanju".
• Sufiks "-cion", koji se koristi za označavanje "akcije i učinka".

Osoba može pružiti opravdanje za svoje postupke i objasniti njihovo ponašanje u kontekstu. U ovom slučaju govorimo o aktivnom opravdanju. Druga mogućnost je da je vlast odgovorna za navođenje opravdanja za postupke drugih.

U tom smislu, poznato je kao medicinsko opravdanje dokumenta koji mora napisati liječnik kako bi potvrdio odsutnost pacijenta do mjesta rada ili studiranja. To je opravdanje znanstvene osnove i potvrđeno od strane kvalificirane osobe koja daje svoje ime i iskustvo kao jamstvo, pa je normalno da se njegova valjanost ne dovodi u pitanje, iako se zna da ga više puta nema, ali da se opravdanje proširuje u korist prijatelja ili poznanika.

Unutar obrazovnog područja, budući da određene metode procjene zahtijevaju od učenika da jednostavno navedu je li izjava istinita ili netočna, ili da odaberu ispravnu frazu iz niza opcija, normalno je da postoji opravdanje, kratko objašnjenje. pokazuju da izbor nije bio slučajan.

I u školama, kako bi se na minimum smanjilo izostajanje iz škole, uobičajeno je da kada učenici propuste razred, od njih se traži da predstave odgovarajuće opravdanje. To može biti medicinski dokument koji dokazuje da ste prisustvovali savjetovanju ili da ste bolesni ili da ste napisali i potpisali roditelji ili zakonski skrbnik navodeći razlog nedostatka mladih.

Također je važno utvrditi da u području filozofije i znanosti govorimo o onome što se naziva teorijom opravdanja. To je izraz koji se odnosi na dio teorije znanja koji je posvećen proučavanju tehnika ili metoda koje ljudi koriste u vrijeme dokazivanja izjave ili prijedloga.

U njemu se utvrđuje da postoje tri vrste opravdanja, odnosno izvori koji služe kao takvi. Konkretno, riječ je o nečijem rasuđivanju, intuiciji i iskustvima.

Opravdanje, konačno, može biti vrsta poravnanja koja se primjenjuje na retke teksta da bi se svaka krajnja točka podudarala s početkom odgovarajuće margine, razmjenjujući riječi koliko je potrebno. Ispravan blok teksta izgleda slično kvadratu jer ne ostavlja razmake između margina i riječi.

Važno je napomenuti da postoji i vertikalno opravdanje tekstova, za koje se koriste gornje i donje granice sastava, iako se to ne rabi široko. Za razliku od horizontalnog opravdanja, koje proširuje linije teksta dodavanjem razmaka između riječi, okomita se koristi regulacija razmaka između redova, tj. Razmaka između njegovih linija.