Tražeći etimološko podrijetlo pojma pozitivizma, otkrit ćemo da se on nalazi u latinskom i da je formiran ujedinjenjem više dijelova, osobito od tri: riječ positus koja je ekvivalentna "položaju", sufiks - tivus koji se može prevesti kao "Aktivni odnos" i sufiks - sinonim za "teoriju ili doktrinu".
Poznato je pod imenom pozitivizma strukturi ili sustavu filozofskog karaktera koji se temelji na eksperimentalnoj metodi i koja je karakterizirana odbacivanjem univerzalnih uvjerenja i apriornih pojmova. Iz perspektive pozitivista, jedina ispravna klasa znanja je ona znanstvene prirode koja proizlazi iz podupiranja teorija nakon primjene znanstvene metode .
Treba napomenuti da je razvoj pozitivizma povezan s posljedicama Francuske revolucije, koja je ljudska bića i društvo pretvorila u objekte znanstvenog proučavanja. Ta je novost zahtijevala novu epistemologiju za legitimiranje stečenog znanja.
Francuz Auguste Comte i britanski John Stuart Mill često se ističu kao očevi ove epistemologije i općenito pozitivizma. Obojica su tvrdili da bilo koju filozofsku ili znanstvenu aktivnost treba provoditi analizom stvarnih činjenica koje su potvrđene iskustvom.
Međutim, važno je naglasiti da je prva osoba koja je koristila pojam pozitivizam početkom 19. stoljeća, Francuz Henri de Saint-Simon. Filozof koji se smatra pretečom društvene filozofije i imao je profesionalni maksimum za postizanje reorganizacije društva u to vrijeme kako bi spriječio postojanje klasa. Posebice je želio preuzeti taj zadatak koristeći se stubovima industrije i znanosti.
Zanimljivo je spomenuti da je pozitivistička epistemologija primila različite kritike od onih koji su vjerovali da se njihovi predmeti proučavanja (kao što su čovjek i kultura ) ne mogu vrednovati istom metodom koja se koristi u prirodnim znanostima. Stvaranje smisla i intencionalnosti, na primjer, isključuju ljudska bića.
Hermeneutika je bila jedna od struja koja se suočavala s pozitivizmom, nastojeći razumjeti fenomene i ne objasniti ih. Bertrand Russell i Ludwig Wittgenstein bili su među misliteljima koji su pokušali odvojiti znanost od metafizike.
Isto tako, i da završimo analizu pojma pozitivizam, ne možemo zanemariti postojanje tzv. Neopozitivizma ili logičkog pozitivizma. To se može definirati kao onaj filozofski pokret koji je rođen u suvremeno doba i koji se održava u činjenici da smatra da filozofija mora imati kao druge temeljne stupove ono što je i znanstvena metodologija i jezična analiza.
Među glavnim ličnostima koje su branile i ostvarivale kao predstavnici tog pokreta su njemački Rodolfo Carnap koji je napravio tako važne radove kao "Logička struktura svijeta" (1928), austrijski filozof Otto Neurah koji je napisao "Empirijsku sociologiju" (1931.) \ T i profesor Mauricio Schlick.
Positivizam je, napokon, i praktičan stav, ekstremna naklonost uživanju u materijalnom tipu i tendencija da se prvenstveno materijalni aspekti stvarnosti odrede kao prioritet.