Od latinskog invidĭa, zavist je želja da se dobije nešto što druga osoba posjeduje i da joj nedostaje. To je, dakle, tuga, tuga ili nelagoda za dobro drugih. U tom smislu, zavist predstavlja ozlojeđenost (subjekt ne želi poboljšati svoj položaj, ali želi da drugi učine još gore).
Kroz povijest, zavist je vrlo prisutna u različitim kulturama. Dobar primjer za to je grčka kultura, ali i rimska kultura koja se kladila da je i danas prisutna u različitim umjetničkim djelima. Tako su ga predstavili kao jegulju ili kao glavu starije žene pune zmija.
Zanimljivo je primijetiti da su i Grci koristili izraz "loše oko" kako bi ga definirali. Toliko su snažni smatrali da su pokušali zaštititi svoju djecu od toga i to su učinili tako što su na čelo primijenili blato koje su našli na dnu kupelji.
Riječ je o zabrinutosti koja se danas održava u mnogim drugim kulturama, što znači da bi se izbjegla ta zlo oko, šteta koju netko može poželjeti drugoj osobi iz zavisti, koristi male amajlije koje navodno čine „uplašio”. To bi bio slučaj s privjeskom koji je mala ruka crne boje.
Zavist može nastati kada postoji manjak materijalnih objekata ili kada je takve predmete vrlo teško dobiti. Stoga, onima koji ih posjeduju drugi zavide. Primjerice: "Na plaži imam luksuzni automobil i dvorac, znam da sam zavidan mnogim ljudima", "Ubija me zavist jer sam znao da Jorge može kupiti novu kuću i još uvijek moram iznajmiti" .
Katolicizam smatra zavist jednim od sedam smrtnih grijeha, budući da je izvor drugih grijeha. Zavidni žele imati nešto po cijenu oduzimanja takve osobe.
Požuda, proždrljivost, lijenost, pohlepa, ponos i ljutnja su drugi glavni grijesi koji popunjavaju popis koji je papa sveti Grgur Veliki napravio tijekom svoga pontifikata između šestog i sedmog stoljeća.
Ovaj dvostruki uvjet da želite nešto što nemate i pretvarate se da ga dobijete od onoga što drugi čini zavistom uzrokuje nezadovoljstvo i bol onome koji osjeća taj osjećaj. Zavidni čovjek nije zadovoljan s dobivanjem nečega, već želi proizvesti zlo osobi koja ima ono što mu zavidi.
Psihologija potvrđuje da je zavist osjećaj koji je odbijen i trećim stranama i samom sebi. Zavidni želi sakriti svoju zavist i rijetko je to pretpostavlja, jer pretpostavlja prihvaćanje nedostatka.
Uz sve to nalazimo i činjenicu da postoji niz priloga koji koriste gore spomenuti pojam. To bi bio slučaj "jesti nekoga s zavistom", koji se koristi za izražavanje da je osoba potpuno zavidna nečemu ili nekome.