Temelj pojma usmjerenosti je smjer, riječ koja dolazi iz unije na latinskom jeziku triju vrlo jasno diferenciranih dijelova. Na taj način možemo reći da je korijen termina s kojim se suočavamo formiran ujedinjenjem prefiksa di- što znači "višestruka divergencija", od glagola regere koji je sinonim za "pravilo" i sufiks -tion koji je akcija ili učinak nečega.

Usmjerenje je nešto što može biti orijentirano ili usmjereno u jednom smjeru. Ta je kvaliteta poznata kao usmjerenost, pojam koji je povezan s idejom smjera (put kojim tijelo kreće pri kretanju, sklonost prema određenom cilju ili vodiču koji omogućuje usmjeravanje nekoga ili nečega).

U tom smislu možemo reći da, iako postoje mnogi elementi koji se odlikuju tom kvalitetom, jedan od najistraženijih oblika usmjerenosti je onaj koji se javlja u pisanom obliku. I važno je da se od ranog djetinjstva ljudi uče ispraviti pravopis.

Upravo u tom smislu, grafolozi, koji su zaduženi za proučavanje osobitosti slova pojedinca, kako bi utvrdili psihološke osobine toga, stavili su mnogo interesa i posvećenosti u analizu njegove usmjerenosti. I to je da im može dati vrlo precizne tragove kako bi otkrili vlastite znakove identiteta toga.

Uz sve to moramo utvrditi i da govorimo o usmjerenosti kako bismo razgovarali o tome što je komunikacija. Tako se, na primjer, obično kaže da je komunikacija kada i pošiljatelj i primatelj koriste isti kanal i to su prenesene poruke ne u isto vrijeme, nego prvo, a zatim drugo. Primjer ove vrste komunikacije je korištenje voki-toki.

Pojam usmjerenosti široko se koristi u odnosu na mikrofone, koji su uređaji koji pojačavaju zvučne valove. Na taj način možemo pronaći mikrofon promjenjive usmjerenosti, čiji je potenciometar onaj koji omogućuje odabir smjera.

Ovi mikrofoni mogu biti višesmjerni, dvosmjerni, kardioidni, superkardioidni ili hiperkardioidni .

Omnidirekcionalni mikrofoni mogu pokupiti bilo koji zvuk izvan smjera iz kojeg dolaze, budući da održavaju stalnost svoje odzivne reakcije.

Dvosmjerni mikrofon, s druge strane, može samo uhvatiti zvučne valove koje prima na prednjoj strani i na leđima. To znači da se zvukovi koji dolaze sa strane ne snimaju.

S druge strane, kardioidni mikrofoni su jednosmjerni mikrofoni koji bolje reagiraju na valove koje hvataju kroz čelo, zahvaljujući obliku njihove dijafragme.

Superkardioidni mikrofon ima manji kut snimanja od kardioida, koji djeluje kao neka vrsta filtera protiv buke okoline.

Konačno, hiperkardioidni mikrofon podsjeća na kardioidni aparat, iako, budući da je njegov prednji režanj uži, a njegova stražnja strana manje osjetljiva, daje promijenjen odgovor u usporedbi s drugim tipom uređaja.