Da bismo otkrili značenje pojma tekstualni citat, najprije ćemo znati što je etimološko podrijetlo dviju riječi koje ga oblikuju:
Cita je pojam koji potječe od latinskog. Konkretno, dolazi iz latinskog glagola "citare", koji se može prevesti kao "citat" ili "impuls".
- Tekstualno, s druge strane, također dolazi iz latinskog. U vašem slučaju, dolazi iz "textualis", što znači "baš kao što je rečeno ili napisano". Riječ je o latinskoj riječi koja se sastoji od dva različita dijela: imenice "textus", koja se odnosi na "skup riječi koje daju oblik prolazu" i sufiks "-al", koji se koristi za označavanje "U odnosu na".

Pojam imenovanja ima nekoliko namjena. U ovom slučaju nas zanima njegovo značenje kao spomen ili bilješka koja služi kao dokaz nečega što je istaknuto. Tekstualni je, s druge strane, tekstualni ili mu odgovara.

Tekstualni citat, dakle, sastoji se od točne reprodukcije izraza, koji je umetnut u vlastiti diskurs . Glavna značajka tekstualnog citata je da zadržava svoju izvornu formulaciju, za razliku od onoga što se događa s parafraziranjem .

Mnogo je razloga za korištenje jedne ili više tekstualnih citata. Tako se, na primjer, mogu upotrijebiti za jačanje ideje, za početak rasprave, za spominjanje izvora rada, za proširenje teksta, za pojašnjenje ideje ...

To znači da se tekstualni citati koriste za osiguravanje referentnog konteksta i kao dodatni izvor podataka. To je također mehanizam otkrivanja drugih autora. Način uključivanja tekstualnog citata dobivenog iz djela zaštićenog pravima intelektualnog vlasništva uređen je zakonom kako bi se izbjeglo plagiranje .

Prema tome, kada osoba u vlastitom tekstu uključi tekstualni citat iz drugog pojedinca, oni moraju točno spomenuti gdje su izdvojili dotični izraz, uključujući ime autora, publikaciju iz koje je taj izraz snimljen i druge informacije. Postoje i ograničenja koja određuju koliko se riječi može citirati bez upada u jednostavnu kopiju.

U novinama, časopisima i web stranicama uobičajeno je uključiti tekstualne citate protagonista vijesti . Kao što u ovom slučaju citati obično dolaze iz javnih izjava ili intervjua, načini da ih se uključi u vlastiti tekst varijabilni su i nisu toliko rigidni. Općenito, gore spomenuto objavljeno je u navodnicima ili u kurzivu ( kurziv ).

Osim svega navedenog, možemo utvrditi da postoji nekoliko vrsta tekstualnih navoda, kao što su sljedeće:
Kratki tekstualni citat, onaj s manje od 40 riječi. Unosi se u tekst s dvostrukim navodnikom.
Dugački tekstualni citat, onaj s više od 40 riječi, pisan je bez navodnika iu novom retku.
Ne zaboravljajući da postoji i kratki tekstualni citat s naglaskom na autora, kratki tekstualni citat s naglaskom na godinu ili kratki tekstualni citat s naglaskom na sadržaj.

Najrasprostranjenije norme da se tekstualni citat ispravno i pravedno poštuje prema autoru slijedi APA stil, akronim koji dolazi od engleskog Američkog psihološkog udruženja ( American Psychological Association ), koji je razvio standard koji su autori koristili u to vrijeme da dostave svoja djela koja će biti objavljena u svojim časopisima.

Prema Američkom psihološkom udruženju, razvitak ovog standarda odvijao se kako bi se olakšalo razumijevanje čitanja u društvenim i bihevioralnim znanstvenim dokumentima te kako bi komunikacija postala što jasnija, bez nepotrebnih elemenata koji skreću pozornost glavnih.

APA stil uspostavlja upotrebu zagrada u samom tekstu, za razliku od drugih koji se oslanjaju na fusnote u tekstu ili dokumentu. Na sastanku treba navesti podatke o autoru i datumu objave. Postoje dva osnovna načina za imenovanje na tekstualnoj osnovi u skladu s uputama APA-a, pri čemu je svaka usmjerena na aspekt koji želimo naglasiti.

Jedna od dvije mogućnosti je naglasiti autora, nešto vrlo uobičajeno kada tekst koji želimo citirati tekstualno izravno izražava njegove ideje ili njegov stav o određenoj temi. Drugi je upravo fokusiranje na sadržaj, au ovom slučaju autor ide u pozadinu. Vrijedno je spomenuti da APA uključuje i tekstualni citat i parafrazu.

Kada se napravi tekstualni citat, moguće je izostaviti određene riječi ili čak cijele rečenice ako se ne smatraju nužnim da bi odražavale glavne ideje sadržaja ; Odlučimo li na taj način skratiti sastanak, tada moramo zamijeniti dijelove koji nedostaju elipsozima. U odnosu na referentne podatke, potrebno je navesti prezime autora, godinu u kojoj je izvorni tekst objavljen i, ako je riječ o knjizi ili časopisu, broj stranice na kojoj je pronađen.

U tekstualnom citatu usmjerenom na autora čija je duljina manja od 40 riječi, možemo razraditi sljedeću strukturu: Prezime autora ( godina ) navodi: " tekstualni citat, s eventualnim propustima izraženim u obliku (...) " ( broj stranice), s oblikom p.number ). Na primjer: Tanaka (2014) navodi: "Ova je situacija uvijek bila takva, (...). Ne vjerujem da će se stvari promijeniti ”(str.105).