Da bismo počeli utvrđivati ​​značenje vokativnog termina, prvo što ćemo učiniti je odrediti njegovo etimološko podrijetlo. U ovom slučaju, moramo reći da dolazi od latinskog, posebno, to proizlazi iz "vocativus" koji se može prevesti kao "relativan pozivu".

Pojam se koristi u području gramatike za upućivanje na slučaj koji se koristi za prizivanje ili identifikaciju pojedinca.

Treba imati na umu da gramatički slučajevi dodjeljuju morfosintaktičku oznaku određenom elementu diskursa, u skladu s njegovom funkcijom u verbalnom predikatu. Vokativni slučaj omogućuje izravno pozivanje osobe ili privlačenje njegove pažnje.

Uzmite primjer izraza "Očistite svoju sobu, Andrés" . U ovoj rečenici, "Andrés" je vokativ koji određuje kome se šalje pošiljatelj poruke. Drugim riječima, s ovim vokativom jasno je da je "Andrés" primatelj naglašenog reda.

Vokativ može biti i interjekcija koja vam omogućuje da naglasite poruku ili pokrenete komunikaciju . To se događa s "che", izrazom koji se obično koristi u južnoameričkim zemljama. Na primjer: "Che, Ricardo, moraš dostaviti izvješće prije četiri . " U ovom slučaju, "che" i "Ricardo" rade kao pjevači. Kao što možete vidjeti, bilo bi moguće čak i bez "Ricarda", iako bi specifikacija primatelja bila eliminirana: "Che, moraš dostaviti izvješće prije četiri sata" .

Osim navedenog, vrijedi znati i druge zanimljivosti o vokativu, među kojima možemo istaknuti sljedeće:
- U romskom, koji je jezik kojim se služe Cigani, postoji riječ koja ukazuje na vokativ. To je "chabuk", što znači "dječak".
- U Valencianu se, s druge strane, ta funkcija ukazivanja na vokativ razvija kroz riječ "che".
- Na arapskom, taj isti zadatak, kao što je dolazak da napusti patent vokativ, obavlja se pojmom "već".
U drevnom kastiljskom, primjerice, u srednjem vijeku, riječ "hya" korištena je u tom smislu.

U antici su se određena upletanja koja su služila kao glasnici dopuštala započeti razgovor ili otvoriti mogućnost dijaloga. Ako je osoba ušla u kuću ne znajući ima li nekoga unutar posjeda, može uzviknuti: "Ah, kuća!"

Važno je imati na umu da se govornici pojavljuju na drugim jezicima izvan španjolskog, iako s posebnim obilježjima u svakom slučaju.

Važno je naglasiti da je vokativ posebno važan na latinskom jeziku. Zašto? Uglavnom zato što je to slučaj u jednom od svojih slučajeva deklinacija. Naime, na ovom jeziku postoji nekoliko modela deklinacija, a postoje i drugi od sljedećih:
-Klasični nominativ, koji je odgovoran za označavanje onoga što je predmet.
-Potražni slučaj, koji dolazi do određivanja predmeta.
-Dativni slučaj, koji ukazuje na neizravnu nadopunu imenice.
- Slučajni položaj, koji izražava mjesto.
- Slučajni vokativ označava biće kojem je usmjeren.
-Child genitiv, koji određuje komplement imena imenice.
- Slučaj ablativ, koji ukazuje na to koji su posredni dodaci.